Dom umirovljenika Sveta Ana

Ja i supruga došli smo se upisati kao kandidati za dom. Lista je dugačka, predugačka. Čeka se otprilike 15 do 20 dugih, predugi godina 😢

vjerujem da je korisnicima dobro u domu jer djeluju zadovoljno i sretno, međutim dobiti informaciju o prijemu u dom i doći na sastanak je prava avantura i izazov, sve čine da te odbiju i da ne pomisliš dovesti roditelje u dom, vjerojatno ući mogu samo odabrani?

Velika pohvala za Dnevni boravak. Hvala Jasni, Štefici, Ivani i Marku na predivnom angažmanu i brizi. Moja mama ide već godinu i pol u Dnevni boravak i ima samo riječi pohvale za organizaciju i trud zaposlenika: od tjelovježbi, likovnih i raznovrsnih socijalnih aktivnosti do ukusnih obroka (doručka i ručka). U Dnevnom boravku su jako svi ljubazni i posvećeni svom poslu, da ima viša ocjena dala bi 10. Za svaku preporuku.

Domovi su se pretvorili u plesne centre. Lukavi penzići iznajmljuju svoje stanove i za manje iznose završavaju u domu gdje imaju full usluge. Time oduzimaju mjesto onima kojima je to zbilja potrebno. Naravno lovica čuda radi pa mjesto nije problem kupiti niti onda kada ga kao nema jer su gradski domovi u trećinu cijene privatnih. S tim da smo gradske platili svi mi, a koriste ih samo povlašteni

Prilikom predaje zahtjeva za smještaj u Dom Sveta Ana, supruga i ja doživjeli smo iznimno neugodno iskustvo sa socijalnom radnicom (starija gospođa cca. 60 godina). Umjesto osnovnih informacija i profesionalne usluge, dočekalo nas je aktivno obeshrabrivanje i drskost. Dotična nas je pokušala uvjeriti da se prijavimo 'negdje drugdje', navodeći preopterećenost prijavama iz cijelog Zagreba i Velike Gorice. Takav stav je krajnje neprimjeren jer je pravo svakog građanina da preda zahtjev tamo gdje želi, a kriteriji prijema ionako daju prednost stanovnicima Zagreba, što njezinu argumentaciju čini neuvjerljivom i manipulativnom. Vrhunac neprofesionalizma dogodio se kada smo zatražili kratak obilazak prostora. Dobili smo odgovor da je to 'nemoguće' zbog njezine preopterećenosti. Na naš sasvim logičan upit kako se možemo prijaviti na slijepo bez uvida u prostor, radnica je drsko odbrusila: 'Da li vi mene uopće čujete?'. Nije nam ponuđena nikakva alternativa niti drugi termin, što bi bila elementarna profesionalna gesta. Ono što nas najviše zabrinjava je sljedeće: ako je ovakav odnos prema nama koji smo još uvijek zdravi, pokretni i možemo se sami zastupati, kakav je tek odnos prema osobama koje su stare, nemoćne i potpuno ovisne o pomoći tog istog osoblja? Ovakav pristup ne ulijeva povjerenje i ostavlja gorak dojam o ustanovi koja bi trebala biti simbol skrbi i empatije. Nadamo se da će uprava doma ozbiljno razmotriti komunikacijske standarde svojih djelatnika."