Croatia Bus d.o.o.

Putovanje s Croatia Busom na liniji 942 (Split – Zagreb) bilo je jedno od najgorih iskustava koje sam ikad imao u autobusnom prijevozu. Autobus je kasnio već na polasku, a tijekom vožnje se dva puta kvario i stajao u zaustavnoj traci, čime su putnici dovedeni u potencijalno opasnu situaciju. Kao vrhunac neprofesionalnosti, na odmorištu Zir smo morali čekati preko 40 minuta jer je autobus bio tehnički neispravan. Autobus je prljav, zapušten i smrdljiv, s utičnicama koje ne rade, što je sramotno za prijevoznika koji surađuje s FlixBusom. Informacije putnicima su minimalne ili nikakve, organizacija je kaotična, a dojam je da vozilo nije ni približno spremno za dugolinijski prijevoz. U Zagreb smo stigli s gotovo 2 sata kašnjenja, bez ikakve isprike, objašnjenja ili pokušaja kompenzacije. Croatia Bus je apsolutno najgori prijevoznik kojim sam se ikada vozio. Ne preporučujem nikome – ako imate izbor, zaobiđite ih u širokom luku. ⭐ 1/5 – jer ni nula zvjezdica, nažalost, nije opcija.

Radno vrijeme 0-24h. Dozvoljeno pušenje, imaju utičnice za puniti. Nalazi se jedan kat iznad dolaznih perona. Odlična kava. Nedostak je što nema wc, ali ima 20m wc koji se plaća 3kn.

Djelatnica u poslovnici Croatiabus na Autobusnom kolodvoru Zagreb neljubazna, bahata, ignorira, okreće očima i gleda u stranu. Zar se takvim ponašanjem predstavlja Vaša agencija u glavnom gradu Hrvatske!? Meni i svim turistima!! Strašno, žalosno, razočaravajuće!

Croatia bus Flixbus Ventilacija puše na najjače, nema putnika u busu koji se nije požalio, vozači kažu da tako mora biti?? Što, da se putnici razbole na putovanju, da se svi redom smrzavaju. Bezobrazluk na najjače. Ako je autobus neispravan povucite ga iz prijevoza. Ne prevozite stoku nego ljude koji su svoje karte platili.

Poštovani, putovanje na relaciji Beč–Dubrovnik (linija 885), u izvedbi Croatia Busa za FlixBus, otvara prostor koji izmiče uobičajenoj kategorizaciji prijevoza. Ono što se ovdje događa manje je putovanje, a više tiha, dosljedno komponirana studija raspadanja, zamora materijala i iznenađujuće prilagodljivosti ljudskog tijela. Već pri ulasku u autobus razvija se gusta atmosfera koja se ne može svesti na jedan miris. Riječ je o slojevitom sustavu kemijske oštrine i organske postojanosti – mirisu koji ne samo da ispunjava prostor, nego se u njega upisuje i iz minute u minutu dobiva na dubini. U središtu tog iskustva nalazi se WC, prostor koji se s gotovo radikalnom dosljednošću odvojio od svake ideje higijene i neizbježno priziva Trainspotting – točnije onu legendarnu "najgoru toaletu u Škotskoj", mjesto koje je manje prostor, a više stanje. Sjedalo toaleta odavno je napustilo bijelu boju i sada nosi slojevitu, gotovo geološku paletu sive, crne i smeđe. Materijal djeluje porozno, upijajuće, kao da je s vremenom prestao biti površina i postao memorija – spremnik svega što ga je ikada dotaknulo. Na njemu se ne sjedi, s njim se ulazi u odnos. Neispravna vodokotlić dodatno učvršćuje tu logiku. Ništa ne nestaje, ništa se ne završava. Tijekom vožnje razvija se sve gušća struktura kemijskih ostataka i svježih tragova – proces koji se ne razrješava, nego se zgušnjava. I samo sjedalo u autobusu slijedi sličnu ideju. Središnji dio više ne postoji; ostaju tek rubovi na kojima tijelo održava ravnotežu – kao u nekoj vježbi izdržljivosti, ili tihe rezignacije. Sjedenje ovdje nije omogućeno, nego pregovarano. Unutrašnjost autobusa tu logiku provodi s gotovo fascinantnom dosljednošću: – površine se otvaraju i otkrivaju svoju unutrašnjost – materijali se nalaze u vidljivim fazama nestajanja – pod zadržava tragove bez namjere da ih ikada otpusti – strop se mjestimično raspada i otkriva viseće kablove, kao da vozilo počinje pričati samo o sebi Neprestano zveckanje ventilacije, tik uz uho, djeluje kao akustični podtekst – mehaničko mrmljanje koje ne prestaje i ne razvija se, nego jednostavno traje. WLAN i utičnice postoje na razini tvrdnje: najavljeni, ali neostvareni – podsjetnik da infrastruktura ponekad može biti tek ideja. Potpuno popunjen autobus nije dopuštao nikakav pomak. U pratnji svoje kćeri, to iskustvo postalo je dijeljeno i neizbježno – ne kao izbor, nego kao zadana činjenica. Ono što ostaje jest dojam sustava koji se više ne trudi poboljšati, nego opstati u stanju vlastite erozije. I možda upravo u tome leži njegova posebna dosljednost. Umirujuće je znati da zahvaljujući vašoj kontinuiranoj suradnji ovakva iskustva nisu iznimka, nego očito nešto što se može pouzdano ponoviti – oblik pouzdanosti koji se danas rijetko susreće u putničkom prometu. S iskrenim poštovanjem prema toj dosljednosti Till Frühwald